Cheb i Užice nemaju ničega zajedničkog, dva su svijeta različita, što bi rekao Toma Z., ali mi je za šetnje Chebom u jednom trenu u glavu ipak došlo Užice. Tito i partizani su, naime, od tog mjesta napravili povelik grad pa se nisam previše iznenadio kad sam ogromni Titov kip ugledao skriven na travnjaku iza mjesnog muzeja – neće ti onaj za kojeg si puno napravio nikad zahvaliti! Razumljivo je što na glavnom trgu više nema mjesta za njega, ali je tako barem sačuvan za neka bolja vremena kad je u pitanju očuvanje spomeničke baštine. Ne znam je li i koliko je Lenjin doprinio da Cheb izraste u povelik grad, mislim da baš i nije, osim što ga je i doslovno „oslobodio“ od Nijemaca. Kako god, i on je morao seliti s glavnog trga. Ne bi to bilo ništa čudno da ga nisu spasili ovdašnji franjevci! I eno ga, u nekom polumračnom zaškoljku iza stražnjeg zida franjevačkog samostana, kako čeka dan uskrsnuća.

Koji metar od Lenjina je još jedan kip, a riječ je o Juliusu Fučíku, komunističkom piscu i propagandistu, autoru zatvorske knjige Memoari ispod vješala, nekad obveznoj literaturi svakog pravog češkog komunista. Iako mučen i na kraju pogubljen od nacista, Fučík je puno manji od Lenjina; kao što kod nas ničiji kip nije mogao biti ni blizu Titovog, inače bi se i kipar i oni koji su ga postavili loše proveli, tako je bilo s Lenjinom u svim državama sovjetskog bloka. E, da, ali je s njima, prislonjen uza zid i već pomalo zapleten u bršljan i sitno raslinje, na doživotni odmor poslan i sovjetski vojnik, a pošto se njegov stražarski pas ne odvaja od njega, kipar ih napravio zajedno, i on čeka neko svoje pseće uskrsnuće koje, naravno, neće dočekati.

U koji god grad zapadnog dijela Češke da čovjek uđe, mora imati na umu da je to kroz povijest više bila njemačka nego češka zemlja, pa nakon što mu izleti uzdah u stilu „Vau, kako su ovi Česi sposoban narod!“, ipak zastane.

M.J. | Bljesak.info / Lenjin i Fučík kod fratara

Cheb, za Nijemce Eger, nalazi se 40 kilometara od Karlovyh Vary i samo pet kilometara od njemačke granice. Ko imalo zna povijest prošlog stoljeća, sjetit će se kako se Adolf Hitler preko noći zabrinuo za sudetske Nijemce pa uskoro poslao svoju armadu preko granice. Cheb je dio Sudeta koji je Minhenskim sporazumom iz listopada 1938. pripao Nijemcima; „demokratski“ zapad naprosto je ostavio Čehe na cjedilu, a nakon toga je bilo kasno za mnoge stvari, pa su se za malo vremena javili Mađari i Česi, koji su također otkinuli komade Češke. Došlo je dotle da su i Slovaci poželjeli imati svoju državu. Elem, kraj Drugog svjetskog rata i poraz nacističke Njemačke donio je i egzodus Nijemaca pa je grad po broju stanovnika prepolovljen i tek se devedesetih godina prošlog stoljeća vratio na brojno stanje iz 1945.

I prije toga su se države mijenjale u gradiću na rijeci Ohře i uvijek je izgledalo da je trenutno stanje i konačno rješenje. Od 1945. nema sporova ni svađa između Nijemaca i Čeha, Cheb je u Češkoj, ali kako je krenulo, većina bi uskoro mogli postati Vijetnamci; stigli su malo nakon Baršunaste revolucije, 1989., 30 godina prije aktualne migrantske krize koju medijski lažovi nazivaju izbjegličkom, smjestili se, nakošili i sad nema gdje ih nema. Drže brojne prodavaonice i kafiće, sve moguće i nemoguće pijačne tezge su njihove, ali se, iako su godinama ovdje, baš i ne trude naučiti češki. Kad ih pitate koliko nešto košta, izračunat će vam i pokazati prstima. Zato se ne iznenađujem kad vidim da je među tri grada pobratima Cheba, uz njemački Hof i ruski Nižnij Tagil, i vijetnamski Bac Ninh.

Glavninu grada, točnije masivnu romaničku utvrdu Palatinate, uz koju se naselje razvilo, podigao je kralj Svetog Rimskog Carstva Frederik I. Barbarossa (1122.-1190.), jedan od najpoznatijih vladara čitavog srednjovjekovlja. Elem, Crvenobradi nije škrtario nakon što je odriješio kesu pa je utvrda i danas „živa“ i prilično čvrsta, mada je na nekoliko mjesta upravo obnavljaju – gotovo čitav milenij nije malo.

S donje strane, do rijeke, ima tri niza dražesnih prozora, danas, naravno, izvan funkcije, a čitavu utvrdu s te strane brani od prozora još dopadljivija petokatna okrugla Mlinska kula, izgrađena u posljednjoj četvrtini 15. stoljeća u sklopu jačanja grada nakon Husitskih ratova. Na rijeci, pak, drvenim daskama natkriveni most, bezbeli kopija nekadašnjeg, u srednjem vijeku ipak nisu mogli imati električne pile i izrezati daske ovako precizno i ravno. Tu su do prije tri godine stajali ostaci samostana Uzvišenja Svetog Križa s kasnogotičkom crkvom svetog Bartolomeja iz 1414. Kupio ju je jedan doseljenik, turski državljanin, i obvezao se da će čitav kompleks obnoviti u turističke svrhe, ali su se radnici i bageri malo zaigrali i građevinu jednog dana samo sravnili sa zemljom. Sad se Turčin i grad tužuju i suduju, a crkve i samostana više nema ni u ostacima. Malo dalje još jedan most, standardni, s tim što je on ujedno i prijelaz preko brane, po jednoj od gradskih kapija zvane nazvane Pješčana vrata; kad već ima vode, zašto je ne iskoristiti. Kapija ima nekoliko, s raznih strana grada, a ova od rijeke je, iako dvostruka, jedna od plićih, ali i, s grbom iznad ulaza, jedna od ljepših.

M.J. | Bljesak.info / Mlinska kula

Između zidina i rijeke je prostrano dvorište i tu je, od svega u utvrdi čemu se može pristupiti, najljepše. Okolo je naredano desetak kipova, uglavnom, tako bih ih ja odredio, „poluapstraktnih“. Hajd' dobro, ovdje se još i uklapaju. Oni su, međutim, tu više kako bi popunili prostor, a posjetitelji će ih i vidjeti i ne vidjeti, jer svi idu ka dvjema točkama: džinovskoj praćki i nekakvom drvenom šestaru. E, sad, ja ne bih bio ja kad ne bih zategao „lastiku“ na praćki, sjeo i ispalio se. Ali ne mogu odmah, prvo obići grad, popisati i poslikati, to ću na kraju :) A gotovo pet metara visoki šestar ili, rekli bi Česi, dělič, ustvari je Instrumentum Architecturae, sprava koju je smislio arhitekt Johann Balthasar Neumann (1687.-1753.), glavni predstavnik njemačkog kasnog baroka i rokokoa, rođen upravo u Chebu. Sprava je služila za projektiranje arhitektonskih stupova, a Naumann je za života projektirao više od stotinu dvoraca, utvrda, mostova, crkava i drugog, uz ostalo i park u kojem stoji njegov „šestar“.

Da bi se iz Naumannovog parka popelo do dvorca, treba se provući kroz čitavu malu zavrzlamu prolaza i mostića, a stigne se u Bavarski vrt. Ništa posebno, naziv je u ovom slučaju zvučniji od stvarnosti. Cilj mi je četverokutni Vražji toranj; vidljiv je sa svih strana, ali mi, kud god krenem, ostaje s one strane zida ili je između nas ograda. Ispostavit će se da je to i konačni ishod, i to kad stignem do glavne kapije; i s te strane u toku su opsežni građevinski radovi na obnovi i unutra mogu samo radnici i oni što upravljaju radovima. Šmrc ☹ Vražji toranj podsjeća na legendu o djevojci iz imućne obitelji koju je majka previše tetošila i na kraju toliko razmazila da ju je, prema predaji, odatle, iz kule, odnio vrag!

Pored ulaza je spomen-stup postavljen u sjećanje na Egersku ili Hebsku zlatnu bulu, izdanu 12.VII.1213. godine, kojom je Barbarossin sin i nasljednik na tronu, kralj Friedrich II., priznao crkvi pravo samostalnog biranja biskupa u Svetom rimskom carstvu i zauvijek poslao u povijest tezu da je ovozemaljska vlast dana „od Boga“.

Cheb je i narednih stoljeća, iako su se države mijenjale, bio važan centar. Nakon što su carevi imena Friedrich, odnosno loza Staufera, postali povijest, kraj je pripao češkoj, a dvorac u Chebu postao je rezidencija češkog kralja. U siječnju 1285. ovdje je priređeno vjenčanje češkog kralja Vjenceslava II. iz roda Přemyslovića s kćerkom rimskog kralja Rudolfa I. Jitke, a 1389., u vrijeme kad se na našim stranama odigrao Kosovski boj, njegov unuk Vjenceslav IV. zaključio je mir sa savezom južnonjemačkih carskih gradova. Kad je izbila Husitska revolucija, Cheb je ostao vjeran katoličanstvu, u neko doba se ipak pridružio reformistima, pa uskoro vratio na staro.

M.J. | Bljesak.info / Ispred glavnog ulaza u utvrdu

U utvrdu ne mogu, ali je grad odmah uz nju i naravno da se nakon toliko povijesti ima što vidjeti. Središnji trg kralja Jiříha bi, da nema „ukrasa“ nužnih nakon otkrića elektrike, bio isti kao prije nekoliko stoljeća – pomalo izdužen kvadrat, sa svih strana oivičen blještavim zgradama od maksimalne tri ili četiri etaže. Ne vrijedi o grbovima i bezbrojnim drugim ukrasima na pročeljima, previše ih je. Tu je i gradski toranj, turistički ured i poneka kavárna, kako Česi zovu kavane. Dominira barok, ali se nađe i štošta gotičko. Ipak je najljepša Gablerova kuća, jedan od bisera rokokoa u ovom dijelu svijeta, s portalom na kojem je Madonin reljef s kronogramom iz 1682. Kako je kuću krajem 18. stoljeća kupio gradski magistar Anton Gabler, zdanje je prozvano po njemu, a njegova bogata knjižnica i vinoteka bile su razlogom da kuća postane kulturni centar Cheba.

Bočno od nje stoji Špalíček. Onako, na prvi pogled, ne djeluje posebno zanimljivo, ali kad na jednom zidu pročitam da je skupina od 11 kuća u osnovi, bez znatnijih promjena, sačuvana gotovo 600 godina, jer se sve vide na jednoj gravuri iz 1472., moram promijeniti mišljenje. Nekad su tu, kaže zid, stajale mesnice, a onda su se mesari obogatili i utvrdili mjesto u gradu. Bio ih je još jedan red, ali su srušene. Ispred njih fontana s Herkulovim kipom, a na drugom kraju trga još jedna, s kipom Rolanda, viteza Karla Velikog; kao i u mnogim drugim slobodnim gradovima nekadašnjeg Svetog Rimskog Carstva, nosi "mač pravde" i štit ukrašen dvoglavim carskim orlom. Kod nas je, ponajprije preko Dubrovčanina Marina Držića, poznat kao vitez Orlando.

Iza Špalíčeka stoji još jedna „kuća s poviješću“, i to ne stoga što se u njoj nalazi gradski muzej. Ime je dobila po nekadašnjem vlasniku Wolfu Adamu Pachelbelu von Gehagu (1599.-1649.), gradonačelniku tijekom Tridesetogodišnjeg rata. Nije da von Gehag nije ostavio traga, ali je kuća ipak puno poznatija po tome što su u njoj 25.II.1634. godine ubijeni glavni zapovjednik austrijske carske vojske Albrecht od Wallensteina i njegovi najodaniji časnici. Inače je podignuta 1390., a iznad ulaza stoje grbovi drugih dviju obitelji koje su je nekad imale u vlasništvu, Holdorff i Greff.

M.J. | Bljesak.info / Madonin reljef na Gablerovoj kući

Trg na kojem se nalazi Rachelbel kuća zove se Crkveni, a crkva, točnije katedrala svetog Nikole i svete Elizabete, stoji odmah s druge strane trga, na uzvišenju u istoj ravni s utvrdom. Godini će navršiti punih osam stoljeća, što će reći da potječe iz 1220. godine. Naravno da je prepravljana, pa je od romaničke postala gotička. Dodatno su je 1945., i to bombama, „prepravili“ i američki ratni zrakoplovi, a nadležni su tornjeve odlučili podići u neogotičkom slogu. Unutra čak 14 oltara, ne sjećam se da ih negdje vidjeh toliko, i bukadar moćnih detalja, među kojima su i moći svetog Vićenca. Ispod crkve, prema rijeci, dvostruko kružno stepenište čija je izgradnja stajala valjda kao jedna omanja crkva, sa svetačkim kipovima naredanim od vrha do dna.

Naravno da u gradu veličine ovog ima još sakralnih objekata, ponajprije crkvi, katoličkih. Neke su to i sad, a neke su to samo bile. Tako je, primjerice, barokna crkva svete Klare, sagrađena između 1708. i 1711., pretvorena u likovnu galeriju, a umjesto svećenika i priče o rajskom spasenju trenutno je u njoj „glavna faca“ umjetnički fotograf Petr Jedinák i njegova izložba pod nazivom „Govor tijela“. Uz tu crkvu je franjevački samostan Gospina Navještenja, te još jedna, samostanska crkva, jedna od najstarijih gotičkih u čitavoj Češkoj. Samostan je „i tamo, i 'vamo“: fratri su 1951. od tadašnje „narodne vlasti“ izbačeni iz njega, a vraćen im je tek 40 godina kasnije. U lijepo uređenom samostanskom dvorištu fontana s kipom žene gole dojke koja baš i ne sliči svetici. Bivši je i dominikanski samostan s crkvom svetog Vjenceslava u Dominikanskoj ulici također desakraliziran i sad je u službi prezentacije kulture i umjetnosti.

Unutar utvrde su još i dvostruka kapela svetog Martina te kapela svetih Erharda i Ursule, obje iz vremena gradnje utvrde, po turističkim tablama male i slatke, ali koja fajda kad se unutra ne može. Poizdalje vidjeh i evangelističku crkvu, sagrađenu 1871., za koju je, zanimljivo, plac kupio jedan ovdašnji katolik i darovao ga evangelistima. Imao je Cheb i sinagogu, 22 godine mlađu od evangelističke crkve, ali je od nje ostalo samo sjećanje ispisano na spomen-ploči na mjestu gdje se nalazila, budući da je, kao i mnoge druge, zapaljena u Kristalnoj noći, 10.X.1938., a najveći broj ovdašnjih židova završio u nacističkim koncentracijskim logorima.

M.J. | Bljesak.info / Uskrsnuće, detalj iz katedrale

Šta je još ostalo? Nekoliko desetaka dopadljivih zdanja raznih stilova, razbacanih u široj zoni središta, to su one što se, htjeli mi to ili ne htjeli, zadjenu u oko i objektiv. Pitam se kad su izumrle obitelji čiji ih brižljivo isklesani grbovi krase, kome je palo na um da ostavi niše u zidovima, a kome da u njih i drugdje po zidovima postavi Gospe, svece, glavare, nevinu dječicu i bezimene vitezove, ko je osmišljavao sve one barokne lučne prolaze što vode na trg, mistične kao pitanje što nas čeka s druge strane? Zastajem ispred hotela „Barbarossa“ sa zastavama osam država plus naddržave žutih zvijezda, pitajući se što bi Barbarossa rekao kad bi ih vidio. Ništa se ne pitam prolazeći pored kuće u kojoj je 19 godina živio „akademický malíř“ Bojmír Hutta; grad se spomen-pločom odužio svom najpoznatijem slikaru, ali pomišljam da će, pošto su nogometaši odavno postali puno većim zvijezdama od umjetnika, jednog dana i Pavel Nedvěd dobiti kakav spomenik, pogotovo ako u rodnom Chebu otvori nogometnu akademiju. Treba samo pričekati.

A sad ona praćka. Tolika je da ima domet barem kao novija Kim Jong-unova raketa. Moje je da sjednem, zategnem „lastiku“ i ispalim se. I da prije toga skontam gdje. Gdje, gdje?! :)